zamak duše

Prije nekoliko godina život me donio u selo na kraju svijeta. Umorna od buke grada poželjeh nasloniti glavu na grudi pitomih brežuljaka. U moje se oči utisnuo odraz zelenog mora, a u srce se upisao cvrkut slavujića. Donijela sam odluku: Živjet ću ovdje!
Dok su drugi vikali da sam luda, moja je odluka bila sve nepokolebljivija. Razum s tim nije imao nikakve veze- bila sam privučena „konopcima ljubavi“ koji nisu ostavljali mjesta kolebanju.
Istina je da se već pri našem prvom susretu dogodila se „ljubav na prvi pogled“. Ali odlučiti se na život u selu bez telefona, automobila, autobusnih veza, liječnika, škole- bila je doista velika hrabrost!
Na sam Badnjak preselih posljednje sitnice iz starog stana u civilizaciji. U predvečerje je snijeg pokrio male kućerke s čijih su se krovova i dimnjaka otkidali pramenovi dima. Ognjišta su bila živa i topla i snaga njihovih dimnjaka grijala je i moju nadu da je u ovom okrutnom i hladnom svijetu život jači od svega. Bjelina i mekoća zimske idile pojačavale su tišinu blagdana Kristova rođenja. Baš poput bajkovite slike seoske idile koju pamtim sa nekih starih božićnih čestitki..
Na sam Božić ujutro me posjetiše susjedi i zaželješe dobrodošlicu. Donosili su pune košare svoje muke meni na dar. Toga dijeljenja nije bilo u svijetu iz kojega sam dolazila. Tamo su ljudi zaključavali vrata svojih kuća i srdaca, a ovdje je sve bilo prostrto i otvoreno za darivanje. Iako su dolazili izvana, ruke mojih susjeda bile su tople. Moje su bile hladne poput ledenica, iako sam se cijelo jutro grijala uz peć. Primijetih taj kontrast kad su nam se ruke našle u pozdravnom stisku.
Deset godina nisam bila na sv. misi i taj sam dan, ponesena početkom života u nepoznatom Selu i svim dojmovima zbog iskazane dobrodošlice, ponovno poželjela otvoriti vrata Crkve. Crkva koju pamtim iz dana odrastanja bila je hladna, neprijateljski raspoložena. Pobjegla sam iz nje i od nje. Je li u Selu drugačije? Poziv da dođem i vidim bio je glasan i nije mu se moglo odoljeti.
Dočekala me pjesma malog seoskog dječjeg zbora. Razni uzrasti- a svi u suglasju i vesela srca. Odmah na početku zapjevaše poznatu pjesmu- i to moju najomiljeniju! Srce mi se punilo milinom, a oči se zacakliše. Moj zaboravljeni i do kraja neotkriveni Bože, možemo li se ponovno susresti i upoznati?
Navečer sam uronila glavu na uštirkani, šlingani jastuk i spokojno zaspala. Tako je prošao moj prvi dan života u pustinji…

Otvorila sam ovaj blog prije gotovo godinu dana i brzo odustala već nakon 2 upisa…
Tada su mi se dani u ovoj mojoj pustinji činili beskrajno dugački i podatni za takvu vrstu aktivnosti. Vremena na pretek! Tek ispunjeno mojim beskonačnim monolozima u osluškivanju Njegova koracanja.
U tim mi se početcima učinilo da bi bilo zgodno opisati život u pustinji.
Znala da se ljudi boje širine i neomeđenosti koju pustinja krije. Svi koje poznajem su iz nje pobjegli glavom bez obzira. A ja nisam htjela bježati. Ne zato što sam hrabrija nego drugi. Prije da je to bilo zbog slutnje da je pustinja najbolje mjesto za susret s Njim. Nije mi to tada baš bilo posve jasno, ali nekom unutrašnjom intuicijom znala sam da se do kraja moram suočiti sa svim iskušenjima koje donosi život u pustinji.
Tu više odjednom nije bilo mjesta za javnu riječ. Ona se doslovno začahurila u zamku duše i sva se predala osluškivanju odgovora.
Čekala sam u strpljenju i potpunoj predanosti. Danas shvaćam da je i ta ogromna količina povjerenja bila od Njega darovana!
Nisam odmah ni primijetila kako se pustinja počela preobražavati. U nju pohrliše neki novi ljudi, bogotražitelji poput mene. Svi oni donesoše sa sobom neka čudesna nadahnuća i čežnje koje se tako poklopiše s mojima. U čuđenju što smo se pronašli, svi smo u jednom bljesku shvatili da smo se u našem susretu potpuno susreli i s Onim čije smo korake tako čeznutljivo iščekivali. On je bio tu, s nama, sa svima koji su se usudili prehodati svoju pustinju, dotaknuti njeno dno i granice.
Odjednom, otvoriše se putevi i izvori žive vode potekoše. Pustinja poče cvjetati!
Tada shvatih: pustinja se dobro može spoznati tek kad počne cvjetati i rađati.
Zato je i ovaj ponovni povratak pisanju na blogu… kao pokušaj da opišem taj čudesni preobražaj pustinje u mirisni cvatući vrt.

Svakodnevica, dosadni poslovi, obični ljudi koji te okružuju. Kad bih htjela drugomu prenijeti sadržaj ovoga dana, naoko, u njemu ničega vrijednoga niti posebnog. Pa ipak, iako je dan na izmaku- ja sam još uvijek ispunjena i sretna.
Probudila sam se vrlo rano i kako za divno čudo nisam uspijevala nanovo zaspati, odlučila sam peglati da iskoristim jeftinu struju. Potom me je čekao vrt, i to njegov najgori dio, u kojem je trava nakon mog odsustva od kuće i svih ovih silnih kiša meni dosegla do pojasa. Obeshrabrujuće je izgledalo i početi takav „projekt“ čišćenja džungle. Uhvatila me je bezvoljnost i umalo se ne vratih ponovno u krevet. Kako bi bilo slatko još malo spavati, pa ljenčariti u krevetu i satima pijuckati kavu i surfati po netu…!
Bilo bi to jednostavno napraviti i odlučiti, imala bih za to i pokriće jer sam još uvijek na godišnjem…
No, u jednom se trenu u meni nešto prelomilo. Odlučih se ipak uhvatiti u koštac s travom.
I dok sam tako pognute glave čupala travku po travku, moje misli nisu ostale prizemne.
Razmišljala sam o borbi koja se u meni ovo jutro tako snažno odvijala. Dvojba: rad ili ljenčarenje? Kako je lako izabrati ono što ne traži napor i odricanje! Zašto je tako teško biti čovjek reda?
U tim mislima koje su mi odvratile pogled s velike površine koja se preda mnom pružala, nisam ni primijetila kako sam čupajući travku po travku došla i do kraja svoga zacrtanog posla. Podignuvši glavu gore, zadivila me je slika koja se prostrla mojim vidikom: uredan vrt bez trave otkrio je grmove paradajiza bogate krupnim, crvenim plodovima, zdrave glavice kelja, grmiće paprike čiji su plodovi odebljali nakon prošlih kiša…! Koje obilje!
Nabrah punu zdjelu povrća iz svoga vrta i pripremih od njega najsočniji doručak na svijetu! Bila sam i gladna jer me rad umorio, a svježe ubrani plodovi u vrtu koji ne poznaje kemijska sredstva i pesticide stvarno su čudesnog okusa.
Preplavila me neopisiva plima sreće, zadovoljstva i zahvalnosti Bogu što me je u jednom tako običnom danu naučio da život donosi iznenađenja uvijek kad se izdignemo iznad bezvoljnosti i lijenosti.
Možda će netko reći: a stvarno ti je danas bio provod! Istina, ali… ja sam cijeli dan sretna! I znam da ću sada čim spustim glavu na jastuk od umora zaspati kao mala beba! Ima li što ljepše od toga?

Prošlih dana ušla sam u prostor blogova. Nisam ni znala da postoji takav svijet elektronskih dnevnika i zapisa tolikih ljudi.
Poželjeh se i ja okušati. Možda zato što me već dugo vremena vuče želja da nešto pišem i stavljam na papir- a nisam imala inspiracije ni usmjerenja što bi to moglo biti. Znam samo da je u meni toliko toga što bih voljela da izvučem "na svjetlo dana"!
Nisam sigurna ni da ću u ovom ustrajati, ali- ipak krenuh.
Upravo sam otškrinula vrata zamka svoje duše...